Sta god mi padne na pamet
22.03.2007., četvrtak
Dnevnik Jednog Bosanca: 3.dio
|
Dnevnik Jednog Bosanca: 3.dio -------------------------------------------------------------------------------- 1.9. Naplatio pare od osiguranja. Zgadila mi se ova Amerika. Kao i Kanada, uostalom. Ubjedjujem familiju da odemo u Disneyland. Poslije cemo smisliti gdje ce mo i kako cemo... 8.9. Potrosio pare od osiguranja. Ne znam gdje cemo, djeca bi vec trebala u skolu. Sinula mi je napokon pametna ideja. Zovem rodbinu da me upute kako da kupim stan u Sarajevu. Ucimo ubrzano gramatiku, ja vec uspjesno razlikujem ekavicu i ijekavicu. Djeca brkaju meko, mehko i tvrdo 'c', zaboravljaju umetnuti h gdje treba, palatalizacija im nijedna ne ide od ruke. Sta li ces nas biti. 24.10. Rodbina mi hitno odgovara da ima jedan sto bi prodao knjizicu i da ima ope' jedan u Opstini koji bi pogurao za stan, ukoliko... Prodali auto I kompjuter. Poslali pare za stan. 25.11. Papiri za stan u Sarajevu sredjeni, sreci nema kraja. Mi smo bez para. Djeca ne idu u skolu. Svi pomazemo u obliznjoj samoposluzi, imamo dovoljno za motel i kartu. Pripreme za povratak u toku: gledamo u sobi CNN i pokusavama da shvatimo trenutnu politicku situaciju. Ja imam problema sa razumijevanjem unutarnjih,granica, nismo se valjda za to borili. Kazu mi da malo puno naginjem na unitaristicku politiku, a da opet nisam dovoljno ekstreman da mogu prezivjeti lako politicku realnost. Kazu mi isto tako da ne serem. 24.12. Posljednje pripreme za put. Uzeli najjeftinije karte, na prvi dan Bozica, bice prazan avion. Tjeraju me da kupim Leviske, ne mogu me vise gledati u dronjcima. Fino smo se svi obukli, ponijeli smo nesto baterija, svijeca, mlijeka u prahu, kafe i dvije-tri cokolade, da obradujemo nase. Posljednja noc na jebenom sjevernoamerickom kontinentu. Nalet ga bilo, i onog ko ga otkri, i o ove sto na njemu zive. 25.12. Prvi dan Bozica. Na putu do aerodroma blistaju ukrasi na palmama.Samo da mi je docepati se aviona. Nalecem na Deda Mraza u bermudama, saljem ga u neku stvar. Predajemo stvari, oduzimaju nam vrecu sa rizom i otpakovane vrece mlijeka u prahu ...kazu supci, zabranjeno po nekom njihovom zakonu. Ovo je vec prevrsilo mjeru. Psujem tecno. Oni se smiju. Budale. Stjuardesa me upozorava da pazim kako se ponasam nakon sto sam ljubazno stisnuo pilota I vikn'o mu na uho: "Vozi Misko!". 27.12. Amsterdam. Mmmm, osjecam miris Evrope. Zadrzavaju nas u policiji, kazu istekla nam oba pasosa, i crveni, i plavi. "Ma, koji ste mi vi ..." mislim se, ja - tamo se ja vise ne vracam. Fino mu kazem: "No Amerika, no, niks, kaput, finito..." Prenocili na policiji. Uzelo nam tariguz i svijece, kaze treba da prodje neko ispitivanje. Bas smo se sjebali. U policiji upoznajemo puno naseg svijeta, svi idu na drugu stranu. Svijece mogu s nama, tariguz ostaje, zapaljiva materija. Otkidam malo papira sa jedne rolne, zlu ne trebalo. Niko ne primjecuje. 31.12. Nakon dvije noci prespavane na amsterdamskom aerodromu, evo nas na putu za Bec. Svi smo se vec medjusobno posvadjali. Optuzuju me da sam ih sve uvalio u govna, bez njihove volje. Ubjedjujem ih da ne seru i da ponavljaju gradivo, vec smo skoro kuci. Slecemo u Bec. Ah, Wienna, Shtrauss, Waltzer, Dunau, jes' klinac. Policija nas odvaja na poseban izlaz. 1.1. Novu godinu docekao u krugu familije, u posebno ukrasenoj celiji. Gledam novogodisnji koncert kroz resetke. Djeci poklanjam cokolade, Fati sam uspio maznuti jedan tester na Free Shopu u Amsterdamu - Gyvency for men. Svidja joj se. Mirise. Izgleda da ce nas pustiti vec za dva dana. Hrana puno bolja od one u Amsterdamu. Vec sam skoro zaboravio ona sranja sto smo jeli u onoj poganoj Floridi. Mekdonald, Meklaud, Mekintos, Meksiko, to su samo neke od zabranjenih rijeci nakon naseg groznog McDonald'skog iskustva. 6.1. Zagreb. Servus lepi Zabreg moj, kaj se krije v mali toj. Opet bajbok. Uvozenje opasnih materija, oduzimaju nam baterije. Brzo nas oslobadjaju iz policije, izvinjavaju se. Da ne bi placali carinu, ostavljam lazni Rolex u policiji I otkidam dugmad sa Fatine jakne da pokazem da je koristena. Niko iz familije ne prica sa mnom. Tvrde da je moja glupa idejao povratku. Carinik se smjeska, policajci se smjeskaju, taksista se smije, ja mislim da nesto debelo nije u redu. Nisu me cak pitali cak ni za putovnicu, domovnicu, sahovnicu...Pitam treba li mi viza, oni se svi grohotom smiju. Kazu, kak' ste vi Bosanci bedasti. 7.1. Oduzimaju nam avio-karte, pominju neki medjudrzavni sporazum. Nije mi jasno, bunim se k'o Grk u zatvoru.Odustajem, iz carapa vadim zadnje dolarske rezerve. Odlucujem se na put autobusom. Taksista prima dolare. Sreca. Bas bih se obruk'o. Stizemo u zadnji cas na Kolodvor, banka jos radi. Mijenjam dolare u kune za kartu i KM (valjda kilometre) za prtljag. U cekaonici svi puse, postaje neizdrzivo. Idem do klozeta da dodjem sebi. Smrdi toliko da jedva stojim na nogama, nekako se dokopam izlaza. Guramo se na ulazu u autobus, neko je prodao visak karata, bice gusto. Ja pristajem na tri sjedista za cetiri karte, pod uslovom da prtljag drzimo u krilu. Bolje ista nego nista. Hajd', mislim se, nek' je ziva glava. 8.1. Ovo pisem poslije. Hladno je bilo da bi pingvini u nesvjest pali. Al', opet, mislim se, kako je u Kanadi. Pokusavam zaspati, ne mogu, muzicki ukus sofera je gori od onog vec loseg predratnog. Neko povraca pozada. Neko otvorio Argetu i otpakov'o kuhana jaja. Povraca mi se, da hoce zaustaviti autobus. Autobus se zaustavlja na tri carine i tri policije.Oduzimaju mi koznu jaknu koju sam prije rata kupio u Turskoj. Ja sam ukocen toliko da me policajci skidaju. Kakva noc. 11.1. Ovo pisem na kraju puta. Dva dana smo bili zaglavljeni na Makljenu. Sreca, neki iskusni putnik na ovoj relaciji je imao karton kuhanih jaja. Neki svercer pristaje da trampi paket argete za dzepni Nintendo. Glupan, ja platio Nintendo $4.99 na rasprodaji. Nismo gladni. Ja sam ukocen, svaki me misic boli. Sad svi imamo mjesta jer su policija poskidali neke nevaljalce usput. 12.1. Stanica u Sarajevu. Tuga me uhvatila, sjetim se kako smo ovdje cekali na konvoj. Budale, ko nas je tjer'o. Pa, nece Bosna nigdje, a ni Hercegovina. Fali nam jedna torba. Jedna mi zena kaze da je vidjela neke momke kako pretovaraju svijece i nesto se domundjavaju oko nasih sjedista. Prijavljujem policiji. Smije se policajac, neki mlad momak, grohotom, svi mu se krnjatci vide. Kaze, dobro dosli, kuci. Svi nam se zahvaljuju na stanici sto smo ih zabavili. Svi puse. Malo mi je zlo. Nude me picem, odbijam da pijem na javnom mjestu, zakon je zakon. Oni se i dalje smiju, jedan pada sa stolice tako da polomi sve boce ispod stola. Miris alkohola me zapahne, istrcavam na cisti zrak. 13.1. Pokusavam prvi put da udjem u "svoj" stan. 14.1. Vec nekoliko puta pokusavam da udjem u stan. Provodimo citav dan u raznim opstinskim kancelarijama, vadimo potvrde, pokusavamo da iznudimo nalog za iseljenje "stanara". 15.2. Sudskom odlukom donosi se nalog o iseljenju tih nekakvih uljeza u "nasem" stanu. Pokusavam istjerati te nevaljalce. Vise smo dojadili rodbini, ne zna nam se ni za dan ni za noc. Danas kod ovog, sutra kod onog. 20.2. Donosim odluku. Idem u policijsku postaju na autobuskoj stanici. Prepoznaju me, kazu da nisu usli u trag lopovima iz autobusa jos, i svi se grohotom smiju. Zamolim ih da mi pomognu, da imam rjesenje za stan i nalog, i da nemam gdje spavati, i da cu se ubiti na mjestu ako nesto ne ucine. Svi se smjesta pokupimo odatle, pozovemo posebnu jedinicu, usput ubijedimo pripadnike Unprotection - Eye For - Ass For - Na To - a da nam se pridruze, i u zdruzenoj akciji ulazimo u stan. Stan prazan. Nigdje nista. Ni parketa, ni lustera, ni bojlera, nista. Al' jebi ga, svoje je svoje, ljubim stokove tako strasno da mi se usne lijepe za hladan metal. 28.2. Bas je nas svijet dobar. Sa prvog sprata donose nase cilime sto su komsije cuvale sest godina. Neko na podvoznjaku nasao nas televizor i otkupio od jednog svercera. Sa smeca donijeli nas bojler. Nadjeno dosta nasih slika, predratnih. I moja diploma, zguzvana na mjestu odvaljenih pipa u kuhinji. Sve polahko dolazi na svoje mjesto. Vec pomalo i djeca razgovaraju sa mnom. Fata je rekla da ce mi dati cim ponovo nabavimo krevet. 1.3. Danas sam vec poceo da radim u jednog privatnika. Ruke me bole jos od onog autobusa, imam puno unosenja, radim s robom. Fata pocela da sije kod jedne fine zene. I ona je, kaze, bila izbjeglica, u Sarajevo, trebalo joj je dosta da dodje na svoje, ali, kaze, ako radimo vrijedno i imacemo. Imamo dovoljno para da platimo dodatne casove djeci. Oni nisu jos u skoli, do septembra. Sada su nam dali dobru sansu da polazu ove razrede sto su zavrsili u Kanadi i Americi, jer se to ovdje nista ne priznaje. Imaju problema sa gramatikom. Ja jos imam problema sa politikom. Sreca, televizor nam se cesto kvari pa ni ne pratimo vijesti. Ja ocekujem da sa dobrim znanjem jezika i sa vozackom dozvolom mogu dobit' fini posao za neku medjunarodnu organizaciju. Sve je super. Malo me nerviram, gdje god dodjem, svi puse. Puse pravo. Na to se nikako ne mogu navici, k'o da nisam citav zivot zivio ovdje. 2.3. Pitate se, gdje cemo sad. Necemo nigdje. Ovdje nam je dobro, tako nam i treba. Dobro se dobrim vraca. Super je nama ovdje. Ne mogu nas odavde vise ni puskom otjerati. Dobro nam je - u picku materinu. |
Dnevnik - On i Ona
|
Dnevnik - On i Ona -------------------------------------------------------------------------------- Njen dnevnik U subotu uvece mi se ucinio cudnim. Nasli smo se u kaficu i popili pice. Pomislila sam da sam ja za to kriva jer sam citavo poslepodne bila u kupovini s prijateljicama i malo zakasnila na sastanak, ali on nije nista komentarisao. Razgovor je zapinjao, pa sam mu predlozila da odemo na neko intimnije mjesto gdje bismo mogli na miru pricati. Posli smo u jedan restoran i on se nastavio cudno ponasati. Izgledao je odsutan duhom. Pokusala sam ga oraspoloziti i pocela razmisljati da li sam ja kriva sto je takav ili postoji neki drugi razlog. Pitala sam ga sto mu je, a on mi je odgovorio da to nema veze sa mnom. Odgovor mi nije zvucao uvjerljivo. Dok smo se automobilom vracali kuci, rekla sam mu da ga jako volim, ali on nije nista odgovorio, samo je prebacio svoju ruku preko mojih ramena. Nisam znala kako objasniti njegovo ponasanje jer mi nije uzvratio da i on mene voli niti je uopce ista rekao, pa sam postajala sve zabrinutija. Kad smo konacno stigli kuci pomislila sam da me zeli ostaviti. Pokusala sam ga navesti na razgovor, ali je on upalio televizor i poceo odsutno gledati program, kao da mi daje do znanja da je izmedju nas gotovo. Na koncu sam odustala i rekla mu da idem spavati. Desetak minutakasnije dosao je i on, i na moje iznenadjenje odgovorio na moja milovanja i poceo voditi ljubav samnom. No, i dalje je izgledao rastresen. Htjela sam se suociti sa situacijom, razgovarati s njim sto je prije moguce, ali je on zaspao. Pocela sam plakati i plakala sve dok nisam zaspala. Vise ne znam sto bih trebala uciniti. Gotovo sam sigurna da misli na neku drugu. Moj zivot je potpuna katastrofa. Njegov dnevnik Danas je igrala reprezentacija i izgubila. Ali sam zato barem kresao. |
Dnevnik Jednog Bosanca 2.dio
|
Dnevnik Jednog Bosanca 2.dio -------------------------------------------------------------------------------- 12. maj Stigli smo na Floridu. Uselili smo se u novu kucu. Tako je velika. Ima sav komfor, naravno i pool. Kako je ovdje samo toplo i prijatno. Vec sam zaboravio Kanadu…Volim Floridu. 20. maj Ovdje su ljudi nevjerovatno dobri i uvijek se samo smiju. Stvarno je Florida interesantna a ima puno interesantnih zivotinja. Bas je fino toplo. Ove nedelje sam se zagrijao od one Kanade. Puno volim Floridu. 12. jun Vec smo mjesec dana tu. Vrijeme je uvijek toplo i jako vlazno. Dobro da u kuci imamo klima-uredaj. Susjed mi je pricao kako u jednom restoranu u blizini sluze dobrog aligatora. Kako mogu ljudi da jedu te zivotinje koje poticu iz doba dinosaurusa. To ne mogu nikako razumjeti. Vidjeli smo puno toga na Floridi, nevjerovatno je interesantna. Najvise te volim, Florida. 30. jun Otkad smo dosli, vrijeme se skoro nije mjenjalo. Uvijek je toplo, a sad i pomalo suvise vlazno. Ali klima-uredaj u kuci i u kolima radi odlicno. Nocu nam jedino smetaju komarci, kojih ima, u ovo doba godine, puno. Upoznao sam jos neke susjede. Stvarno su ljudi na Floridi dobri. 18. jul Nevjerovatna vrucina i skoro 100% vlaga. Za vikend idemo na obalu. Nadam se lijepom provodu 20. jul Kakva noc! Fata je u hotelu slucajno ostavila otvoren prozor. Zamalo da me zivog pojedu komarci. Kad smo se htjeli vratiti kuci, neko nam je ukrao kola, tako da ima da se vozimo 100 milja taksijem. Crnac, taksista, uvijek se samo smjeska. Imam utisak da je on ukrao kola. Stvarno ima kriminala na Floridi. 22. jul. Poslije povratka kuci, opet taksi i na posao. Pa ja kao da radim samo za ove taksiste. U firmi, sef mi je rekao da se ne smijem dovoljno, ali kako da glupanu objasnim da nisam sklopio oka od onih komaraca, a kamoli da spominjem ukradena kola. Nevjerovatna vrucina. 30. jul Toplotni val je na maximumu, a nama je u kuci crkla klima. I jos ovi komarci. Jedino me spasi ujutro jedno kupanje da prezivim. Kad sam htio da se bacim u bazen, vidim u njemu aligatora od 3 metra !! Jos mi je samo ta pizdarija trebala. Brzo pozovem policiju da pitam sta treba da radim. Oni kazu da ga pustim na miru i da ce sam otici odakle je dosao. Poludicu. 31. jul Vec ujutro nevjerovatna vrucina. Na poslu sam opet kao prebijen. Sef, onaj supak, kaze da se uopste ne smijem i da to nije dobro za klijente. Jebo i njega i klijente. 1. avgust Kakva vrucina! Vec drugi dan bez klime, sto znaci i bez spavanja. Sve ce da izgori. Komaraca ima sve vise. Onaj mrgan od 3 metra kao da u mom bazenu kampuje. Kazem cijelu pricu susjedu, a on se samo smije kao uvijek, picka mu materina. 2. avgust Jedva docekah da mi dodu popraviti tu kurcevu klimu. A onaj niger, umjesto klime, sredi mi kcerku. Policija kaze da treba biti pazljiv, a da crnca vjerovatno nece moci uhvatiti, jer su i onako svi isti. Vrucina kao da smo u paklu. Jebem ti Floridu. 12. avgust Ne mogu da smislim tu vrucinu. Tu smo jos uvijek kao u paklu, a, otkad smo dosli, vrijeme isto. Sef me izbacio iz firme sa osmjehom na licu i rekao da su se klijenti pobunili, da se nisam dovoljno smijao. Tako sam ostao bez posla. Na putu kuci svratim u kafanu da se napijem. Svi se smiju, i meni i mojoj prici, a osobito onaj policajac koji me uhapsi pijanog. Trazi da mu platim 3000$. Majku im, mrzim Floridu, prokleta bila. 13. avgust Boze kakva vrucina! Vracam se kuci iz cuze, bez kola, posla i bez para. Mrzim taksiste. Svi bjeze sa osmijehom na licu, a usput mi kazu da dolazi Mitch. Legnem u kucu, u kojoj jos uvijek ne radi klima, da malo razmislim o svemu. Odjednom nevjerovatan vjetar zapara zrak i kuca nema vise krova. Jos minut, dva i nema vise kuce. Vjetar se smirio. Nemam vise nista, samo je onaj aligator ostao u bazenu Sto ga nisu pojeli u onom restoranu…. Susjedi se vracaju i sa osmjehom na licu kazu da imam srecu da sam prezivio hurikan Mitch. Opet je vrucina ko i prije, a ja bez svega. Mrzim Floridu, selim se odavde. Gdje, ovaj put necu da vam kazem… |
Dnevnik jednog Bosanca
|
Dnevnik jednog Bosanca 2. august – Uselili smo se u našu novu kuću u Kanadi. Tako sam uzbuđen. Ovdje je tako lijepo. Planine su prekrasne. Jedva čekam da ih vidim prekrivene snijegom. 14. oktobar – To je najljepša zemlja na svijetu. Lišće je poprimilo one divne nijanse žute i narandžaste boje. Vozio sam kroz prirodu i vidio par jelena. Tako su graciozni. To su najljepše životinje na svijetu. Ovo mora da je raj. Volim Kanadu. 11. novembar – Dan Sjećanja (Kanadski državni praznik). Lov na jelene će početi uskoro. Ne mogu da zamislim da netko može ubiti tako divnu životinju. Nadam se da će uskoro snijeg. Tako je divno. 02. decembar – Noćas je pao prvi snijeg. Ustao sam i vidio sve pokriveno bijelim pokrivačem. Izgleda kao najljepša razgledica. Izašli smo napolje, očistili stepenište i prilazni put a onda se grudali (ja pobjedio). Kada je prošla ralica morali smo ponovo da očistimo kapiju. Koja divna zemlja. Volim Kanadu. 12. decembar – Noćas opet snijeg. Opet prošla ralica i zatrpala kapiju. Ovdje je prekrasno. 19. decembar – Noćas opet snijeg. Nisam mogao izvesti auto da idem na posao. Ovdje je zaista divno samo sam malo umoran od lopatanja. Opet jebena ralica. 22. decembar – Ovo bijelo govno opet padalo cijelu noć. Dobio sam žuljeve od lopatanja i leđa me bole. Ovaj majmun sa ralicom kao da se krije iza ćoška i samo čeka da ja očistim ispred kapije. Šupak! 25. decembar – Sretan Božić! Još malo usranog snijega. Ako mi ikad padne šaka onaj peder što vozi ralicu, ubit ću ga. Mater mu jebem. Što ne posipaju više soli po cesti pa da se prije otopi. 27. decembar – Noćas opet snijeg. Ne izlazim već dva dana samo što čistim snijeg kad god prođe ralica. Ne mogu nigdje ići, auto se zaglavio u brdu snijega ispred kapije, a i hladno je. Kažu da će pasti novih 30 cm tih bijelih govana. 28. decembar – Prognoza je bila loša. Palo je pola metra, a ne 30 cm. Ako ovako nastavi neće se otopiti do ljeta. Ralica se zaglavila i taj šupak došo kod mene da traži lopatu. Rekao sam mu da sam slomio već šest lopata čisteći ta govna sa vrata što ih je on nabacao i zamalo sam mu slomio glavu. 04. januar – Najzad izašao iz kuće. Otišao do prodavnice da kupim nešto hrane. Kad sam se vraćao udario kolima jelena. 3000 dolara štete na kolima. Te jebene nemani šeću posvuda. Svugdje ih ima. Što ih lovci ne pobiše jesenas! 03. maj – Odvezao kola kod mehaničara. Nevjerovatno koliko su zahrđala od jebene soli što je posipaju svuda. 10 maj – Selim na Floridu. Ne mogu ni zamisliti kako neko normalan hoće živjeti u toj jebenoj Kanadi. |
Dnevnik jednog mornara...
|
Dnevnik jednog mornara... -------------------------------------------------------------------------------- 31.08.1883. Otplovili smo prema zapadu, nadamo se da ćemo naći novi kontinent. Posada je dobro raspoložena,hrana je odlična, 5 cura iz luke je sa nama i vrlo su sretne. 31.10.1883. Kompas je crko', orijentiramo se po suncu i zvijezdama (kada nije oblačno - prokleti oblaci). Posada je jos uvijek dobro raspoložena, cure su dobro. 30.11.1883. Jak vjetar nam je rastrgao sva jedra osim jednog. To nas je jako usporilo. Posada je jos uvijek dobro raspoložena, cure su dobro. 01.01.1884. Slavimo novu godinu, jebe nam se za vjetar koji nas baca tamo samo, ne znamo gdje smo jer 25 dana nije bilo čistog neba. Posada je jos uvijek dobro raspoložena, cure su dobro. 28.02.1884. U olujnoj noći smo doživjeli brodolom. Spasilo se 30 mornara i kuharica Mary, ružna ko smrt. Sve cure iz luke su se utopile. Što ćemo bez njih! Spasili smo se na pusti otok. 25.03.1884. Na srecu nas je odnijelo prema jugu, zato nam na pustom otoku nije hladno. Ružna Mary kuha odlično, nekolicina mornara ju je počelo ševiti sa zatvorenim očima, ja to nikako ne bih mogao! Poželio sam joj sve najbolje za Dan žena. 01.05.1884. Mary ševi svih 30 mornara. Otkrio sam da ima divnu dušu punu razumijevanja. Mislim da sam se zaljubio. 02.05.1884. Jutros sam otišao k Mary. Ljubili smo se i bilo je divno. Nakon toga je Mary dala svim mornarima. 30.06.1884. Svaki se dan znojimo zbog jakog sunca. U hladovini se znojimo na Mary. Svaki je dan divan. Kakva sreca da je Mary preživjela. 30.06.1885. Mary je svaki dan (čini mi se) sve ljepša. Iako joj se vidi da tesko živi. 30.06.1886. Mary nam više ne mora kuhati. Sada kuha Joe. Hrana je odvratna, no svaki nam dan uljepša Mary jer sada svi stignemo dva ili tri puta dnevno na red. 30.06.1889. Mary je iscrpljena, čini mi se da će biti bolesna. 30.07.1889. Mary je dobila visoku temperaturu. Svi molimo za njeno zdravlje. Zbog visoke temperature njena je ribica toplija za tri stupnja, što je lijepa promjena. Zbog bolesti ju ne ševimo više od jednom dnevno - svaki. 30.08.1889. Mary je u nesvjesti, temperatura 41,2, bojimo se najgorega. 31.08.1889. Mary je umrla. 30 mornara, sami morski vukovi, zajedno sa mnom, plačemo kao djeca, ne znamo što ćemo bez Mary. 01.09.1889. Pokopali smo Mary. Život je izgubio svoj smisao. 02.09.1889. Kuhar Joe se objesio na kokosovu palmu, Jack i Jim su se potukli, postaje neizdrživo. 03.09.1889. Otkopali smo Mary .. |
20.03.2007., utorak
Brane
|
Evo ja i moj Brane nismo skoro pa položili maloga Mršića. Tribali smo to lipo riješiti i biti mirni sa svojon školon i sa svojin životon ali ne mi nismo učili i nismo skoro pa ništa znali i dobili skoro pa jedn. Tribalo je pisati o izlaznom i uzlaznom naponu. Reka mu je da mu je be milu majku. Skoro iša u zatvor KRste poludija. |
19.03.2007., ponedjeljak
jiu-jitsu trening
|
Kako sam opalio nogom u zid tako sad ne mogu šetati. Evo što se desilo. Radili smo parter na tatamiju, bili smo kraj zida i bio sam u mountu, krenuo sam na kimuru no on me flipao u zid. I sada ne mogu šetati, sve je to dobro da nismo ostali zatočeni u dvorani i smišljali planove kako izaći. Trebali smo rušiti prozor, vrata zid ,rešetke no onda su došli sa ključem i otključali nas. sve je dobro završilo. |
Krenuli
|
Krenuli smo u nove pobjede i tako ostavili stare poraze iza nas stoga idemo Naprijed. |
